Ne pamte se svi obroci.
Ne pamti se svaka igračka.
Ne pamte se ni savršeno složeni dani.
Ono što se pamti su mali, ponovljeni trenuci u kojima se porodica oseća sigurno.
Sigurnost ne dolazi iz toga da je sve pod kontrolom, već iz toga da se zna šta može da se očekuje. Da postoji ritam. Da postoje mali signali: „Ovde si dobro. Ovde pripadaš.“
Deca, ali i odrasli, vole predvidive stvari više nego što mislimo, dakle porodične navike.
Ne zato što su dosadne, već zato što smiruju nervni sistem.
To mogu biti:
Ništa od ovoga uopšte ne mora da traje dugo. Bitno je da se ponavlja.
Porodična sigurnost se ne gradi „kada imamo vremena“.
Gradi se kada male stvari postanu normalne.

Mnoge žene se umore jer misle da stalno moraju:
A istina je da porodici ne treba zabava. Treba joj prisutnost.
Deca se bolje opuste uz rutinu nego uz iznenađenja.
Partner se više povezuje kroz jednostavne trenutke nego kroz „specijalne prilike“.
Ti ne moraš da budeš režiser porodičnog života. Dovoljno je da budeš tu.
Nedelja je idealan dan da se primeti kako izgleda vaš porodični ritam.
Ne da bi se kritikovao, već da bi se razumeo.
Ako ste svi nervozni – možda vam treba više odmora.
Ako ste svi rasejani – možda vam fali zajedničko vreme.
Ako ste tiha kuća – možda vam to baš prija.
Ne postoji „ispravna“ porodica.
Postoji samo ona u kojoj se ljudi osećaju viđeno.
Najlepša porodična atmosfera ne nastaje kada je sve savršeno, već kada niko ne mora da se pretvara.
Kada smeš da kažeš:
To su trenuci koje deca nose sa sobom.
Ne ono što je bilo na stolu, već kako su se osećali za tim stolom.
Ako danas ne uradiš ništa drugo, uradi ovo:
budi prisutna bez potrebe da popravljaš trenutak.
To je često najlepši poklon porodici, porodične navike.